Onaj Dječak
[Tekstovi su poredani kronološki od ranijih ka novijima, skrolaj...]
Recenzija albuma "Srce, muda i pez bombone", Terapija.net
Bez obzira na neoriginalno ime i nepraktičan naslov, ovo je jedan od kandidata za debitantski album 2011. godine koji dolazi iz BiH. Dječak obasipa stihovima u kratkim i minijaturnim rock pjesmama sa rekordno opsežnim materijalom.'Kad porastem biti ću dijete', 'oću i ja robot biti, mjesto vina ulje piti', 'volim da štedim jer dovoljno nemam', 'ringišpil i ljuljačke, zid smrti, sve se danas oko love vrti, nema više časti i morala, čekat ćeš me kod OK korala', 'ja sam čuvar izgubljenih duša, ja sam kuga, poplava i suša, ja sam tvorac pakosti i straha, ja sam oštra žaoka, ja sam Graha'...Na neku čudnu foru Marina misli da zna... Ne, ne i ne. Ne želim tako započeti ovu recenziju, ali moram se dotaknuti Štulića koji je imao gomile pjesama prije nego što je Azra 1979. snimila svoj debi singl "Balkan" i 1980. objavila album "Azra" kada je Đoni skoro poludio jer kod kuće nije imao niti kasetofon da snimi sve ono što je skladao godinama. Zna se što je Đoni napravio i kako je mahnito snimao ploče, a još urnebesnije radio koncerte ubilačkim tempom gotovo iz dana u dan sve dok nije definitivno pošandrcao od bijesa i otišao u Nizozemsku. Dječak iz Vode je nevjerojatan momak pravim imenom Edin Džambić iz Brčkog koji je nadmašio i Štulića i sve one koji na bilo kakav način pripadaju tom fahu. On je napravio album sa 98 pjesama u trajanju od 3 sata i 46 minuta, te je samo po opsegu nadmašio sve one 'Ajnštajne na plaži' Philip Glassa, primaknuvši se onom čuvenom i vjerojatno nedostižnom "United States Live" Laurie Anderson iz 1983. koji iznosi punih 8 sati. Okey, u Guinnessovu knjigu rekorda se neće upisati kao autor koji je objavio najdulji album u povijesti glazbe, ali će se urezati u pamćenje svih onih koji su album poslušali. Ovom prilikom moram govoriti isključivo subjektivno jer mi nikakva druga logika nije pomogla u razriješenju ovog fenomena. Kad sam dobio cd i vidio omot, prvo što sam pomislio asociralo me na neku blesavu zafrkanciju kakvih se ponekad kod Slušaj najglasnije zna pronaći 'na kile'. Onda sam otvorio omot i gledam doslovce koji je ovo đavo? 98 pjesama? Jel' to neka šala ili su to neki kratki skitovi koji traju po 3-4 sekunde? Ili 3-4 minute? Na pamet mi nije padalo da je to ustvari album, kao i svi drugi albumi, samo što ovaj traje abnormalno predugačko, taman ko' pjesme Pink Floyda i Dire Straits uživo kojima ne možeš dočekati kraj. I onda stavim cd u player. E, tu tek počinje priča... Moram priznati da sam bio veliki skeptik budući da je album objavljen kao mp3, te sam očekivao gomilu nabacanih i nehajnih koještarija, možda i nekakvih lo-fi demo snimaka, no kako sam imao vremena preslušati cijeli materijal timareći vlastitog sina koji je prohodao i skuplja 'šljive' po koljenima, neminovno su mi se kotile nekakve 'tehničke' misli po glavi. Pa zar Dječak iz Vode nije mogao od svega ovoga napraviti mic-po-mic jedno 6-7-8 albuma? Zašto su mu sve pjesme poredane kompjuterski abecednim redom? Zar tu ne postoji neki koncept? Neka granica? Dokle seže bedastoća i gdje počinje genijalnost? Dječak iz Vode je nakon skoro četiri audiofilska sata i nekoliko dana analiziranja opovrgao sve moje loše teze i predrasude što se tiče formata. Kad sam prvi put preslušavao ovaj abnormalno dugačak album, nakon nekih 20-30 pjesama shvatio sam da je momak genije. Mjerkao sam stvar po stvar, a svaka mi se učinila fenomenalnom i mislio sam da će sad uslijediti zbirka loših demo snimaka i nekakvih zajebancija. I tako prolazi prvih sat vremena. I onda se počinjem pitati nije li to neka surova šala da me ovaj autor tako vješto prigrabio u svoj fazon da i sam povjerujem u istinitost fabule. Redaju se pjesme, niti jedna nije loša, bezvezna i bez temelja. Prođe i drugi sat, malo je letargičniji i senzibilniji, ali, majko mila, sve je bolje i bolje. Počinjem razmišljati kako mi se ovo veoma dopada i prestajem gubiti onu kritičarsku crtu kada mjerkam na miligrame svaku sekvencu, ton, stih, izrečenu misao... Dođe i treći sat, pa i grande finale albuma. Ostajem zapanjen. Nikada nisam čuo ovako ubjedljivo temeljito i koncizno dorađen album nekog domaćeg autora koji je došao praktički 'odnikud'. Na omotu ne stoji da li je imao potporu nekih pratećih glazbenika, te pretpostavljam da je čitav album napravio samostalno. S vlastitom gitarom, nekom prilično dobro ugođenom ritam mašinom, živim bubnjevima, basom i klavijaturama koje se povremeno pojave. Tehnički, skroz jednostavno. I konstrukcije pjesama su nevjerojatno jednostavne, još jednostavnije od The Velvet Undergound, Joy Division i The Fall. Nemaju čak niti refrena, tek poneki sitni gitaristički solo kao sekvenca u klavirskoj minijaturi ili sonati. Pjesme su posve minimalističke, jednostavne, kratke i britke. Crtice. Kao segmenti iz različitih glazbenih spektrova u kojima ima široki opseg r'n'r-a od garažnog punka, new-wavea, post-punka, garažnog rocka, rockabillyija, hard-rocka, klasičnog rocka, bluesa do kantautorskih shema za solo gitaru i vokal. Nepretenciozno. Katkad djeluju poput nezavršenih pjesama u kojima autor dovede slušatelja do onog stadija 'a šta dalje'. Neke su veoma upitne i zagonetne. Sofisticirane. A neke su izuzetno eksperimentalne, primjerice instrumentali "Ha ha haje ha ha haj haj", "Moj prvi poljubac prekinula je uzbuna", šašava "Tepanje" otpjevana na 'izmišljenom' jeziku i po mojem sudu, najbolji i najumjetničkiji komad cijelog albuma "Jedni kažu da ima, a drugi kažu da nema" koji iznosi 8 minuta odlične Sonic Youth/ Throbbing Gristle/ Stockhausen eksperimentalnosti s povećanom dozom psihodelije. Dječak je ovdje razvalio cijeli smisao glazbe i ušao u avangardu sa tretmanima nalik na gitaristički post/noise-industrial. S vokalnog aspekta je vrlo siromašan i nalikuje na kombinaciju pokojnog Mladena iz Labaratorije i živuće legende Kebre iz Obojenog programa. Uglavnom koristi naracije i ponekad polumelodične arije, ali najvažnija je priča koju ima. O nekim zgodnim dešavanjima, policiji, Dylanu, Bowieu ("Ko je došo"), novom svjetskom poretku koji je užasan ("Kolektor mašina"), svjetskim vladarima koji sustavno smanjuju broj stanovništva zatrovanom gmo hranom ("15 D3"), različitim životnim svjetonazorima i depresijama ("Moj skriveni put", "Ovaj grad") i td. Mnoštvo tekstova je opaljeno satirom, groteskom i humorom, a jedan od najoriginalnijih stihova kojima je opisao vlastiti izraz je 'šta sam ti skrivio moj Bože da se rodim tu na Balkanu gdje ljudi razum i smisao za humor gledaju kao urođenu manu' ("Šta sam ti skrivio"). Ovdje će svatko pronaći gomile i gomile vlastitih aduta, a ja bih osobno izdvojio satiru o egzorcizmu "Emily", perverznu baladu "Merdevine ka nebu", basnu "Mušmula i ajkula", ambijentalni doom-rock "Napetost opustošenog tijela" sa stihom 'Obama je poštedio život ćurki, tako je milostiv i fin', izuzetno depresivnu "Palac gore", Dylanovski protestnu "Pojedinac je bitan" i sjajnu programatsku "Sanjao sam da sam budan" u kojoj se posve približio Damiru Avdiću. Kroz nekoliko različitih tematskih prizmi od politike, morala, religije, socijalnog statusa, individualnih stavova, emocija do humoreski i zabave, što je za ne povjerovati, album nema nikakvih praznih hodova i niti jedne pjesme koja je tu samo radi popune prostora. Jedina je zamjerka šturost konstrukcija u kojima se niti jedna pjesma ne razvija, ali je pak s druge strane taj nedostatak nadomješten izuzetno dugačkom fabulom koja je sastavljena upravo od sitnih kolaža koji čine nevjerojatno opsežan glazbeno-lirski poduhvat." (Horvi)
Recenzija albuma "Pamučni svijet", Terapija.net
Drugi album Edina Džambića, oneman benda, ponovno je nevjerojatno opsežno djelo u trajanju od gotovo 3 i pol sata! Štampan kao mp3 s nekoliko Wave audio zapisa, album ima čak 70 pjesama koje su kao i u slučaju sjajnog debija "Srce, muda i pez bombone" poredane abecednim redom. Autora koji je nafilao ovakvu gomilu pjesama, koje su usput, veoma dobro snimljene uz klasični rock instrumentarij (gitara, bubanj, bas, vokal i malo klavijatura), nije niti najmanje lako shvatiti. Prešišao je već s debijem cijeli Štulićev opus iz onog hiperaktivnog perioda Azre 1980-1983 kada je mahnitim tempom objavio 6 albuma (od toga jedan trostruki i dva dvostruka), a s ovim drugim je definitivno potvrdio kreativnu genijalnost. Album sam po sebi ne predstavlja nikakvu teškoću za slušanje budući da je stilski ravan poput tipičnih rock standarda Neil Younga, The Velvet Underground i The Fall. Minimalističke pjesme s uvodom, tek tu i tamo ponekim refrenom, vrlo dobrim solažama i redovitim finalima koja odlaze u fade-out. Neke su nabijene punkom, bluesom, hard-rockom, doom elementima, neke su lagane, neke umjerenih tempova, neke su klasične rock skladbe i sve su uglavnom jednostavno sročene.Ali sve one imaju duboke priče o socijali, društvu, estradi i još brdu različitih tematskih područja koja prikazuju autorov pogled na surovo stanje koje ga okružuje i u kome se nalazi. U određenom aspektu, njegov stav je otprilike spoj Grahe i Goribora; prgav je, zajedljiv, često mizantropski i opozicijski raspoložen poput Mark E.Smitha, a ne preza niti od depresivne patetike i morbidnosti. Uostalom, sve ono što je izrečeno za sjajan debi, to se može ponoviti i u ovom slučaju. Toj teškoj olovnoj stvarnosti bremena života u razjebanoj BiH suprotstavlja sjajan smisao za crni humor, cinizam, ironiju i sarkazam. Komedijaš je s putrom na glavi, inteligentan autor o čijim tekstovima bi se sada mogle razvezati priče u beskraj, no znam da recenzije dugačke kao slavonska domaća kobasica nitko neće čitati.Izdvajati neke pjesme je bespredmetno; ima ih i previše, a kad bi se nešto o njima uspjelo sažeti na stranicu-dvije teksta, to opet ne bi bilo dovoljno spram snage i poante koju u sebi nose. Stoga je najjednostavnije, vjerujte mi, nabaviti ovaj album za kojeg uistinu vrijedi izdvojiti nešto sitne love u iznosu od runde-dvije pijače na šanku. I dobiti će te ogroman glazbeno-lirski leksikon pun protesta, hedonističkih strasti, otkačenih pričica, lucidnih i bizarnih scena, te gomile odličnih pjesama koje bez ikakvog problema mogu proći na svakoj radio stanici.
ocjena albuma [1-10]: 9
horvi // 12/08/2012
Recenzija albuma "Ko ne misli nek se dobro zamisli", Terapija.net
Od sutra se vazduh plaća, kažu, neće biti skup. Nikad ne bih ja u London, nikad ne bih ja u Beč, ovdje imam svoju muku, ovdje imam jeftin kreč. Budimpešta-Mali Zvornik-Đoni Štulić-Dino Dvornik. Nikad ne bih ja u Brisel, nikad ne bih ja u Haag, anđeli su ovdje s nama, tamo sjedi crni vrag. Ja ne vidim nikoga, a postojim.Treći album ovog genija iz Brčkog je do sada najkraće izdanje od 'samo' sat i četrdeset minuta vremena. I koliko mi se čini, ovo mu je do sada najkomičnije izdanje koje u uvodnim pjesmama vokalno podsjeti na onaj čuveni humor Peđe Vraneševića i Laboratorije Zvuka gledano iz prizme jedne teške mučeničke države kao što je BiH. On ne skriva svoje muslimanske korijene, šegači se sa primitivnom okolinom koja prati satelitske TV programe iz Kuvajta i pije američku coca-colu, dok im generali jebu žene...Album ima 'samo' 37 pjesama u optimalnom opsegu od maksimalno 3 i pol minute, ponovno su poredane po abecedi, svedene su na ono osnovno skoro bez ikakvih refrena, tj. kad otpjeva ono što je mislio niti najmanje se ne trudi da nešto od toga ponavlja ili da napravi aranžman za neki hit. Pametan momak. Pravi alternativac, hardkoraš što bi se reklo. Osnovno, jasno i čisto. Direktno. Glazbeni stil mu je i dalje ostao minimalistički, isprepliće punk u uvodnoj "Ajkule protiv albatrosa", mnogo kasnije u "Noćas u gradu", noise-rock u "Dreambox resiveri" i mnogo lakših rock stilova, uglavnom vezanih uz klasične poveznice The Velvet Underground - The Fall- The Wire na različite načine. Ismijava se sa svime i svačime daleko bolje nego li na prethodna dva albuma te se otvoreno šegači s islamom, katolicizmom i pravoslavnošću, nema dlake na jeziku, gotovo da prezire samog sebe što je osuđen živjeti u takvoj sredini gdje je sve izokrenuto naopačke i gdje ne postoje nikakvi parametri, kriteriji i uvjeti za razvoj zdravog mozga.Prvi dio albuma od 11 pjesama je odličan, a onda slijedi nekoliko ne baš jasnih tema u kojima se izražava veoma sofisticirano "Eva" (o Evi Braun), "Felix Lazo" (meni posve nejasna) i klavirska "Grlica i Prutić" (čudnovata fikcija nalik na Bowiea). "Havljačica" je snimljena uz gromoglasni odjek 'mi smo hodžini, hodža je naš' nekih lokalnih klinaca koji djeluju kao čobani (čuje se blejanje ovaca u pozadini), no ima vrlo zanimljiv i edukativan tekst. "Ima nas dobrih ima vas loših" glazbeno evocira miks Ryuichi Sakamota, David Bowiea, David Sylviana, post-rocka i The Cure, a tekst je mračan, ironičan, intelektualno uređen i elokventan. Ovo bi mogao biti jedan od potencijalnih gothic hitova. Još ima tu mračnih skladbi, o majko mila, ne bih vam htio otkrivati o čemu govori "Otac sina mezetio", ali naslov može mnogo toga reći. Teško je vjerovati da ima takvih bolesnih u mozak perverznjaka koji bi učinili nešto slično... Tu negdje počinje 'death' fabula albuma koja bi se mogla idealno uklopiti u brutalne sotonističke metal teme, no Dječak iz vode ostaje privržen svojem kratkom, jasnom i jezgrovitom new-wave izričaju koji glazbeno, moram priznati i nije nešto posebno interesantan, ali je tekstualno strahovito dojmljiv, realan/nadrealan, slikovit, katkad sofisticiran, metaforičan, ali u principu maštovit, dorečen i vrlo jasan.A onda dolazi gotovo Goribor - naslovna tema "Ko ne misli" u tromom trip-hop/blues ritmu sa stihovima 'živimo u haosu, živimo u bijesu... ko ne misli nek se dobro zamisli, kad je tužan, na sunce nek pomisli'. Samo je šteta što je pjesma uobičajenih performansa Dječaka iz vode; na kraju je iskorišten vrlo snažan gitaristički krešendo koji odlazi u fade-out. S malo d'n'b ritmova poigrao se u još jednoj black/death temi "Kultura", pa se pozabavio teškom boljkom neuspješnog show-biza "Menađeri" ('drkam nogu, ajd ne seri'), odsvirao nekoliko poštenih Burzum black riffova u uvodu poslovne "Meso" i onda polako ušetao u klasične protestne pjesme o svemu i svačemu (i pokojnom Arafatu), dodirujući se i muškog, (pre)potentnog libida koji je neraskidivo vezan uz pojam ženskog međunožja (lagana pjesma "Obrij pičku sikirom").Najbolji dio cijelog albuma je pjesma "Pao sam sam si u očima evropskih integracija", izuzetno moćnoj stoner-rock himni s tekstom'nikad ne bih ja u London, nikad ne bih ja u Beč,ovdje imam svoju muku, ovdje imam jeftin kreč.Skender Vakuf-Donja Rača-mali Sidrant-polu brača.Budimpešta-Mali Zvornik-Đoni Štulić-Dino Dvornik.Nikad ne bih ja u Brisel, nikad ne bih ja u Haag,anđeli su ovdje s nama, tamo sjedi crni vrag'.Ovim stihovima prethodi interesantna lingvističko-fonetska igra češkog i madžarskog jezika kao podjebavanje Česima i Mađarima koji su se prodali zbog gluposti ('Harkanj, Šikloš, Pardubice, Horgoš, Mramor, Nahvioci'). U gotovo black-metal varijanti Edin skoro pa uriliče u pozadini'narod opet za svog vraga lojalno je glaso,pa će opet gladan kopat u kontenjer srećedok će vrazi opet krišom sudbinu nam krojit,ti ćeš glasač opet pijan svoje suze prolit'.I tu se uistinu nema šta dodati ili oduzimati. Ovo je jasno i čisto ko' suza o čemu zbori ovaj veliki i talentirani momak. Ima još nekoliko sjajnih pjesama poput balade "Plima kurca i oseka nosa" (sa strašnim refrenom 'ja ne vidim nikoga, a postojim'), doom-metal komada "Pomiluj ga" ('nije nužno pametan biti, ali nemoj biti lud/ nek te ima svuda, al da nemaš kud'), staccato elegije "Prvo evolucija", sarkastične "Sa mjeseca med", socijalne "Samo 7 dana" (o nogometašima)…Naravno, kao i u slučaju prethodna dva albuma, Edin je sve odsvirao sam bez ičije pomoći dokazujući da je talent moguće realizirati kao samostalni d.i.y. umjetnik, a njegove lirsko-poetske bravure su brat-bratu u razini Štulića.Stoga je ovaj album i više od čuvenih "Filigranskih pločnika" ili "Sunčane strane ulice". Ili od sjajnog 'službenog' debija Goribora iz 2007. godine. Pun je raznolikih pjesama u jednostavnim minimalističkim izvedbama, a svaka pjesma je direktno upućena nekome i nečemu poput Bob Dylana ili, nekad davno Billy Bragga koji se obračunavao sa politikom Margareth Tatcher.Bosanci nikad nisu imali ovakvog autora, definitivno. Svaka čast Grahi, Andriji, SCH i Kleimoru, no ovaj momak je uistinu poseban. Strahovito produktivan, lirski nadahnut ovim užasom od života, nešto manje senzibilan na području glazbe (moglo je i bolje), no cjelokupni dojam kojeg ostavlja je apsolutna sloboda tumačenja ovog odvratnog svijeta bez ikakvih podilaženja zakonima tržišta. Mogao bi on napraviti nove himne poput "Balkan", "Dva dinara druže", "Milion", "Sjajne niti", "Discipline" ili "London calling", ali neće. On nije takav tip mainstream orijentiranog umjetnika kome će horde skandirati refrene.
ocjena albuma [1-10]: 10
horvi // 05/05/2013
Recenzija albuma "Đe se nalaziš", Terapija.net
Dječak iz vode će bez ikakve sumnje jednom biti otkriven i podržan od globalne scene kao jedan od najautentičnijih predstavnika muslimanske rock populacije s ovih prostora. Totalni je rocker, punker, psihodelik, inteligentan poeta i sve ostalo 'naj', samo još uvijek nije prihvaćen i prepoznat kao esencija društva. Ne samo onog iz kojeg dolazi, već i onoga kojem se obraća. Znam da će muke imati oni koji ga nisu pratili od početaka, recimo od prvog fantastičnog i iznenađujućeg albuma "Srce, muda i pez bombone" (2011) u trajanju od 3 sata i 46 minuta, a ovo mu je već četvrti rad na kome je 'skratio' svoju pjesmaricu samo na nešto manje od dva i pol sata. Ovime je definitivno nadmašio Štulića koji je u onim rekordnim serijalima od 1980. do 1983. objavio niz od 6 sjajnih albuma (plus dva dvostruka i jedan, koncertni trostruki). A može se reći i onu sagu koja se vrlo loše provlačila do konca smrti SFRJ kada je Đoni imao nekih dvostrukih jako benignih, zaseljačenih posrtanja nakon povratka iz 'Olandije. E, pa Dječak iz vode mu se odužuje, kao brat-bratu, odnosno, bolje rečeno kao puno mlađi glazbeni kolega s obradom "Flash" preuzimajući dio odgovornosti za socio-političku osviještenu naciju koju je bivša zvijezda ostavila, iznevjerila, izigrala i podvila rep pod noge. Vjerojatno bi barem nekoliko stotina tisuća ljudi s ovih prostora uživali u koncertu Đonija pa da im svira i one demo materijale koje je nedavno objavio na youtube, te bi zaradio jako dobre pare, no to nije tema Dječaka iz vode, već samo sitni asocijativni ubod. On kao i po običaju sve svira sam i snima se onako kako hoće. Radi sa svojim pjesmama što ga je god volja, šeta od rocka i punka, do heavy žanrova, ne tiču ga se nikakvi striktni šabloni, već ga je briga samo što će njegova iznimno drska i osebujna poezija uzdrmati kardiogram slušatelja. Ako sam dobro računao, on ima autorskog materijala za nekih 7-8 sati koncerta, a čovjek nema bend, hej-hej-hej!!! Žalosno je bilo za vidjeti kad su na koncertu u zagrebačkom Spunku 12.VIII 2013. jedini pobornici njegovog izraza bila dvojica-trojica ljudi, uključujući i mene, dok je ekipa na vreloj terasi cugala pivo i očekivala da im EU konačno dođe u živote kako bi je što bolje mogli iskoristiti ne sluteći da se sve te ideje ustvari okreću protiv njih. Dječak iz vode nema prioritet Đonija da mu se iz konteksta izvuku neki hitovi kao što su bili singlovi "Balkan/ A šta da radim", "Lijepe žene prolaze kroz grad/ Poziv na ples" ili "Klinček stoji pod oblokom/ Flash/ Duboko u tebi" koji bi raširili srca i svjetonazore ka istinski velikome autoru, no on ne odstupa niti milimetar od svojih zacrtanih načela da će i bez ikakve značajnije potpore širiti svoj dobar glas dobre pjesme snimljene u kućnoj, veoma dobroj radinosti koja po performansima odgovara i onoj Štulićevskoj, odnosno Azrinoj. Ne, Dječak iz vode nije neko Azrino dijete ili imitacija, on je originalni predstavnik ugnjetavane, omalovažene i obespravljene većine naroda s kojime dijeli teritorij, misao i socio-političke prilike nakon onog bijesnog ratovanja. On je duh tog produkta, sa svojom sviješću da nikad ništa dobro nije proživio, da je cijeli život 'jeo govna' i da je sposoban pljunuti u lice svakom smrdljivcu što su mu život učinili takvim kakav jeste. Drzak je i politički opasan, u vrijeme SFRJ bi ga vjerojatno strpali na Goli otok, a danas je jako moćan individualac koji umije kreirati ljudsku svijest. Usporedbe radi, blizak je najboljim britanskim punkerima The Clash koji su neosporno dali jedan snažan pečat punku s eksperimentima i inovacijama žanra, ali i nekim isto snažnim borcima poput New Model Army ili svojevremeno Billy Braggom, odnosno inačicom Bob Dylana iliti današnje angažirane verzije Overflova s Miškinom. To su vrlo bliske poveznice. Svatko se otprilke približno slično izražava lirski, glazbeno drugačije, a svi su oni originalni i specifični. Vratimo se na Dječaka, on ovdje ima 'samo' 36 pjesama, niti jedna nije 'slučajna', svaka ima svoje bogato naglašene priče koje vode u suštinu našeg balkanskog problema, te se čitav album ponovno doima kao jedan individualni prikaz loše sadašnjice. Ruku, na srce, ovdje malo toga valja na ovim područjima, pa će tako optimistička "Miris rujna II" završiti kao bapska priča s kojom naši mediji odvraćaju stvarnost na neku drugu stranu, te sjajna "Moj skriveni put II" kao neka post-moderna rocka, a odličan klavirski/synth instrumental "Mojoj predragoj šahovskoj tabli" kao zaboravljena oda David Bowieu i Ruichi Sakamotu iz filma "Sretan Božić Mr.Lawrence". Ovo je odličan album, ponajbolji Dječaka iz vode gdje se pozabavio i sa zajebantskom obradom jako dobro znane Bregovićeve, totalno seljačke pjesme "Đurđevdan" koju je nazvao "Na dlanu mom". Ne bih htio detaljizirati, ali Brega je ovdje dobio ogromnu artističku pljusku od realnog glazbenog kritika koji je pjesmu 'prepravio' u doom varijanti, a mogla je biti i još radikalnija. Svjestan da je napravio 'šus' pjesmu za uzburkavanjem strasti, Dječak je odmah proturio pomirenje sa laganom "Oporavak ide bolje nego što smo očekivali" s nekim iznimno zanimljivim stihovima 'sad ću da definitivno da se povućem u sebe, preporučuju mi groblje kao mjesto boravka', ali nakon nekoliko narednih pjesama, osjeća se da je Dječak prešao u još drastičnije teme ne susprezajući svoj glas napaćenika zle sudbine koja ga je snašla, ni krivog, ni dužnog u selu-gradu zvanom Brčko. Tu je još i nevjerojatna eksperimentalka "Bumbarov let" od punih 17 minuta sa psihodeličnim noise tretmanima Throbbing Gristle koji treniraju živčani sustav slušatelja, kao i mnogobrojne humoreske pune cinizma, seljačkog humora, balkanizama, šegačenja s primitivizmom, hipsterstvom, pozerstvom i još mnogim elementima malograđanske suštine. Po običaju - genijalno. Naslovi: 1.7, 2.Belegija u fejdautu, 3.Bumbarov let, 4.Đe se nalaziš, 5.Flash (cover Azra), 6.Hrastovo kolje, 7.Iznutra je ipak vani, 8.Jablanica blizu, 9.Ko nam pobi Indijance, 10.Kupačice moja, 11.Monetov sindrom, 12.Miris rujna II, 13.Moj skriveni put II, 14.Mojoj predragoj šahovskoj tabli, 15.Na dlanu mom, 16.Oporavak ide bolje nego što smo očekivali, 17.Ostala si cista u krvi zaklanog hajvana, 18.Piš mašin, 19.Plantaža verzija 1, 20.Plantaža verzija 2, 21.Plava himna, 22.Poredak, 23.Povuci me po snijegu, 24.Prodaja organa, 25.Semor Dankan, 26.Sikira u panju, 27.Slušaj vamo, 28.Šminkanje, 29.Star da ostarim, 30.Tate i mame, 31.Trenutak krvave bajke, 32.Tužna pjesma nostalgična, 33.U tri lijepe pičke materine, 34.Usta na usta, 35.Vazda bilo, 36.E moj Waltery
ocjena albuma [1-10]: 10
horvi // 19/12/2013
Gregor Bauman, Dnevnik.si
Prav nihče ni kakor Edin
Naj že na začetku razčistimo: Dječak iz vode nima veliko ali nič skupnega z Milanom Mladenovićem, niti ni kakor koli povezan z Ekaterino Veliko. Če bi že iskali vzporednice v tej smeri, bi se morali vrniti še za nekaj let, tja do hitro ugasle »superskupine« Šarlo Akrobata, pa tudi s takšnimi primerjavami bi povzročili krivico tako njim kot njemu. Vseeno lahko v teh točkah poiščemo praizhodišče, iz katerega Edin Džambić (kakršno je njegovo pravo ime) črpa svojo ostro glasbeno govorico, ki jo prilagaja sebi in svojemu počutju. Refren »niko, niko kao ja« se že dolgo ni tako spontano upredmetil v preprosti minimalistični viziji nekega umetnika.
Po drugi strani je Dječak še eden v nizu dokazov, da trenutno najbolj vznemirljiva glasba ne prihaja več iz (samozadostnih) visokourbanih okolij, temveč z degradiranih območij, kjer so z razpadom industrije izginili tudi slepeči neonski napisi. Spomnite se samo filma Tilva Roš. Od tod je nekoč prišel Edo Maajka, tam še vedno svoj etos črpajo Goribor, tu svoje argumente zbira in jih mimo vseh pravil servira tudi Džambić. Termin korektnost v njegovem bogatem slovarju ne obstaja, a je daleč od tega, da bi pretiraval s kakšnimi kletvicami ali (posiljenimi) vulgarizmi. Njegova poezija je zrela, učinkovita in do nikogar popustljiva; je sad oziroma odsev realnosti in ne gneva. Občutek je, da Edin Džambić celo spi z odprtimi očmi, samo da mu ne bi kaj ušlo. Ne verjamete? Njegovi albumi niso dolgometražni izdelki, temveč prave sage v formatu mp3. Samo prvenec Srce, muda i pez bonbone (2011) v obsegu osemindevetdeset (98!) pesmi traja nekaj manj kot štiri ure, kar pa ne zmanjša njegove vrednosti ali vsebinske pestrosti. Pesmi so enostavne, brez refrena, kratke in jedke. Tej (pripovedni) viziji sledi tudi glasbena spremljava, ki ne pozna nikakršne slogovne prečiščenosti, sama pestrost najrazličnejših vplivov, ki jim sledimo skozi obsežni nabor pesmi, pa predstavlja kvečjemu dodano vrednost, še zlasti, ker ne gre za preslikavo vplivov na najbolj cenen način, temveč jih prilagodi lastnim konceptom. Če skrajšam: Dječak iz vode sklada in izvaja brez vseh dilem – čvrsto, ostro, enostavno in učinkovito. Njegova besedila niso plod splošnih razmišljanj, temveč (samo)refleksije; so neposredni odgovor na vitalna vprašanja vsakdana.
Verjamem, da si je marsikdo med povedanim ustvaril mnenje, da imamo opraviti s klonom Johnnyja Štulića, kar je daleč od resnice. Dječak iz vode je veliko bolj prožen in manj kmečki, mestoma punker in reggaejaš, najbolj srečen v hardcoru, po potrebi darker in psihedelik… Poleg vseh žanrskih asociacij pa je, rodni grudi primerno, tudi pravi zafrkant in učenec (novega) novega primitivizma, ki z inteligentnimi verzi nadomešča nekoliko šibkejše glasbeno znanje. Njegova lanska izdelka sta izjemni minimalistični stvaritvi, surova v svoji agoniji in ekstazi prelitega znoja. Težko je na tako omejenem prostoru podrobneje pisati o triinsedemdesetih skladbah (37+36), vendar jih lahko spravimo pod neki skupni imenovalec – gre za čvrsto in večplastno popotovanje skozi skladbe različnih zvrsti in vonja, ki o sedanjosti povedo več kot vse cenene (politične) parole in abotne reklame vseh vrst. Dječak iz vode postaja naša (za)vest in trenutno eden največjih novih upov na ozemlju Sedme republike. In še eden izmed neštetih dokazov, da se bo treba nekoč temeljito in globoko zakopati v arhiv Zdenka Franjića. Kako je Dječak slišati v živo, pa lahko nocoj preverite na punti v Izoli, v okviru Kina Otok.
Vir / Avtor: Gregor Bauman
6. junij 2014 (nazadnje spremenjeno: 0:00 6. junij 2014)
tekst šesti
Domagoj Šiljeg / Kultivator.hr, 28.11.2014. / Koncert u Booksi
Znate li koja karika nedostaje između Goribora i Damira Avdića? Dječak Iz Vode. Jedan, jedini i jedinstveni. Glazbenik, ili bolje pjesnik iz Brčkog – Edin Džambić. Na kraju koncerta u Booksi kojem je prisustvovalo na početku točno dvadest i dvoje ljudi – da bi ih na kraju ostalo dvanaest – netko ga je upitao koliko mu je godina trebalo da napiše tristo pjesama, na što Edin odgovara: ”Trebala mi je godina dana i rad u šećerani”.
Svojedobno je Josip Pejaković iz petnih žila recitirao stihove: ”Kako bolan nema Bosne, a Neretva huči? Kako bolan nema Bosne, a Miljacka teče”. Bosne ima. Danas više nego ikad i to u stihovima Damira Avdića i Edina Džambića (da budem politički korektan i ispravan, Bosne i Hercegovine ima, ali odjebat ću bilo kakvu korektnost kada o njemu pišem jer to uz njega ne ide). To je Bosna koje promiče obama entitetima, Distriktu Brčko, Sarajevu i Banja Luci. To je Bosna koja promiče Ninu Raspudiću, koja promiče Miloradu Dodiku, Draganu Čoviću i svoj ostaloj žgadiji nedostojnoj da se nađe u istom tekstu s Edinom. Ta Bosna je u konačnici umakla i Avdiću kada se preselio u Sloveniju. Možda se umakne i Edinu, ali tih tristo pjesama i hrpa genijalnih stihova ostat će kao spomen, kao značka na reveru, kao uspomena na radnika iz šećerane koji je svoje breme bacio pred svakoga tko je spreman poslušati. Bosna i Hercegovina je najljepša kada je se osluškuje izdaleka, kada se čini kao egzotičan kraj, kao stih uklesan u stećak koji čeka da bude ispjevan. Ispjevao je Edin Džombić dovoljno stihova da prekrije sav čemer koji prati tu zemlju, da stihovima prekrije svaki razdor. Ispjevao je dovoljno stihova da postane neotuđivo blago njezino. A i naše.
Tri izdanja mi stoje već dugo vremena na polici, nemam samo ono zadnje (izdavač je naravno Slušaj Najglasnije). Od prvog albuma ”Srce, Muda I Pez Bombone” za koji nisam siguran kako mi je došao pod ruku držim Dječaka Iz Vode za onaj istinski glas kojem ne treba ništa više od gitare da naniže stihova kao na tekućoj traci. Ingeniozan i nepretenciozan, sjetan i tih, bučan i srčan, sulud i prost – ono što se drugima tura u ruku da slušaju, s čime se ljude gnjavi iako on to sam vjerojatno ne želi. ”Obrij Pičku Sikirom” (koja bi se imenom prije ukopila među radove Patarena, zagrebačkih grindcore pionira), ”Disko Pile”, ”I Penis Je Kurac” sasvim sigurno nisu naslovi koji bi neupućenog mogli navesti da povjeruje u epitete kojima ga kitim, ali Edin se ne uklapa u sliku stereotipnog kantautora koji svoje pjesme plete od silne patetike, osobnih ispovijesti i ”uzvišenih stihova”. On kad želi je izuzetno prizeman, možda i degutantan, ali na takav način da ga s istim oduševljenjem slušate kao i kad zbori o ljubavi, životu i ”Crvenom Balonku”. Sva ta fuzija glazbenih stilova kojima se suvereno kreće, svaka pjesma koju je bez pitanja uzeo kao podlogu za svoje stihove ili poznati rifovi koje je ukomponirao među svoje govore o dekonstruiranju suvremenog rokenrol izričaja, u koji Edin upisuje svoje stihove. Makar se radilo samo i o glazbenom nemaru, to je ovdje predstavljeno kao više od toga. Kao da postoje samo on i njegova gitara, i nitko nije bitan, niti će ga iti jedan negativan komentar dotaći.
Na koncertu je dosta povučen, bez previše govora, samo ”Thank you people, hvala ljudi”. Je li on izgubljeni dječak? Ne bih rekao, prije smo izgubljeni mi pred koje je bačeno sve što Dječak ima za reći. Ima toga previše. Ima danas previše glazbe, previše pjesama, previše stihova, imaju i dva ”Dječaka iz vode” – Milan Mladenović i on. Možda nespretno ime, ali manje bitno jer u Booksi je bio samo on, Edin Džambić, koji se na vlastito traženje izgubio u mraku, pa su ”nastupili drugi glazbenici”. On se ne zamara previše nebitnim stvarima, ali mu je isto zasmetao mali broj ljudi i njihovo osipanje tu večer. Ljudi dolaze i odlaze, kao na tekućoj vrpci – neki će biti ulovljeni u njegove stihove. Nebitna i priprosta naklapanja nekog tamo Edina, djeteta Daytonskog sporazuma, stanovnika distrikta, zaobići će mnoge. Ali oni koji se zaustave pred tom gomilom pjesama s kojima će se morati hrvati otkrit će genijalca.
Nastup u Booksi mu je četvrti u Zagrebu u proteklih mjesec i nešto dana pa se pitam nema li i neku zagrebačku adresu. Meni je osobno odlično legla intimna atmosfera tu večer u Booksi, samo što smo za tu prigodu dobili ogoljene verzije njegovih pjesama (i to je moguće). Uz lagano prebiranje po gitari otpočeo je s predivnom pjesmom ”Kad porastem (bit ću dijete)”. ”Balada o čovjeku” s albuma ”Pamučni svijet” bolje mi je zvučala ovdje nego na albumu. Na glazbenu podlogu Black Rebel Motorcycle Club-a i njihove ”Beat The Devil’s Tattoo” Edin pjeva stihove pjesme ”Gospodari Vremena”: ”Nikad neće ovdje biti mira, sve dok tiho ratna frula svira/…/gospodari ovog vremena su čudni ljudi, ne znaju za smijeh”. Kako svira Šešeljeva ratna frula poznato je već odavno, samo što je sad postalo izuzetno aktualno da se njezin zvuk čuje i u domaćem eteru. Očito za neke doktor pravnih znanosti Šešelj mudvo zbovi. ”Oblačno Nad Krimom” je nova stvar koja će se naći na novom albumu i savršena je banalizacija teške teme kao što je rusko-ukrajinski sukob: ”Ona vuče Rusiji veći dio Krima,voli svježu kupusnjaču, voli kad je zima/Ja bi da je ljeto, čak i kad je zima, volim južnu Ukrajinu, godi mi ta klima”.
Odsvirao je još jednu novu – ”Kako Tući Ženu” – koja tematizira nasilje nad ženom stihovima: ”Ima evo deset dana kako žena spava sama, doručkuje batine, za večeru salama/muž je grdi sikirom, ali dijelom tupim”. Nakon što žena otruje muža slijede ovi stihovi: ”Žena priđe mrtvom tijelu, pljunu mu u lice, eto dragi mužu nema više pice, ni kadaifa, udat ću se za tvog druga Arifa” – crni humor na Edinov način. Na posljednjim stihovima se čula i Ljubica Anđelković Džambić, nova članica koja svojim nježnim vokalom, ali i dubinom koju nosi sevdah čini ovaj dvojac savršenom kombinacijom. Ona mu se pridružila i na mračnijoj country/blues ”Amerikan Drim”: ”Djeca s mitraljezima po školi se kiluju, ja to gledam uživo dok mi mozak siluju’‘; dok je njezina cijela pjesma ”Pamučni Svijet” gdje Ljubica me pomalo podsjeća na srpsku kantautoricu Bo. Ne mogu pohvatati sve pjesme na čijim je podlogama slagao svoje stihove ili čije je rifove upotrijebio: ”Where Is My Mind”, ”Psycho Killer”, ”Child In Time”, ”Seven Nation Army”… Redale su se opet nove: ”Žuti Breg” i ”Hipsterska Kuhinja”. Naporan sam s ovim citiranjem njegovih stihova, ali ove iz potonje pjesme jednostavno moram: ”Dal’ je bolja Sepultura il’ Metalika/Da li slušaš Kurta ili možda Šabana/Reci naglas šta te to uzbuđuje?/Ili skrivaš svoju čežnju od mene?/Da li si ikad probo mlade tviterašice?/Hipster momak sređen kao stare kuhinje/Prisjećam se često starog druga Staljina/Psihoanalize njemu dragih rođaka”. Ne znam, nema smisla da nabrajam više pjesme niti stihove; mogao bih do u nedogled. Ali moram spomenuti još pjesmu ”Plava Himna” sa zadnjeg albuma ”Đe Se Nalaziš” kojom je završen nastup uz zajedničko pjevanje malobrojnih prisutnih na refrenu: ”Hvala Marku Zuckerbergu, dabogda poživio/dabogda mu Kusturica Facebook grad sagradio’‘.
I na kraju, kako da privolim nekoga da sluša Dječaka Iz Vode? Ovim kilometarskim izvještajem teško da ću išta postići. Možda… Ne znam, odustajem. Šest sati je ujutro, dan se budi i pomalo se gubim; kao što bi se netko gubio među njegovim pjesmama. Duša koja luta će uvijek pronaći načina da se smiri. Ovaj put pjesmama Dječaka Iz Vode.
Dječak iz Vode @ Space Festival, Kula Lotrščak
Pamtim kad sam prošlo ljeto odgledao u Spunku prvi zagrebački nastup Dječaka iz vode. Već tad je pokazao koliko je jak pjesnik, ali jedva za šačicu ljudi. Na space festivalu je situacija bila puno potentnija po odzivu publike. Ono što ovaj festival čini posebnim je što se održava u prostoru Kule Lotrščak, koja je iz svoje muzejske namjene prenamjenjena u koncertni prostor. Sama organizacija je išla kao podmazana, a pošto sam imao čast da budem nazočan na tonskoj probi, uvjerio sam se koliko je već tad sve išlo po špagi, što samo govori u prilog tome koliko je ovaj festival pozitivno i profesionalno odrađen.
Nastup je počeo s jedva akademskim popularnim petnaestominutnim odmakom, što je dobar put koji bi trebali slijediti i drugi organizatori koncerata. Soba u kojoj je organiziran koncert ima nekih pedesetak kvadrata, a publika je ponajviše sjedila na podu, što je još jedna od onih iskrenih spontanosti koja se rijetko viđa na koncertima. Dječak je napravio dobar performance, a uz njegovu električnu gitaru, društvo mu je za vokalom pravila suputnica Ljubica koju znamo kao osobu zadužene za pjevne dionice kojim prati Zdenka Franjića. Prije svake pjesme Dječak iz vode je imao kratku priču o pjesmi. Te priče su imale i dozu smijeha i cinizma, a jedino što nije štimalo je bio malo nerazgovjetniji vokal, te je ponekad zvučalo kao da mrmlja sebi u bradu. Ali čim je pjesma krenula ti problemi su prestali. Vokal koji ima dječak ima onaj uzorak koji me podsjetio na radove mladog Johana Š. Tekstualno gledano pjesme mu imaju dobru fabulu kojom će vas natjerati da poslušate pjesmu poput neke priče, gdje napeto iščekujete završetak. Glasovi Dječaka i Ljubice toliko se moćno isprepliću, a Ljubičin glas ima boju Patti Smith i samim tim samo još više pojačava snagu tekstova. Publika se posebno nasmijala u uvodu za priču "Kako tući ženu", a sama pjesma kako je tekla samo je dizala atmosferu među prisutnima. U jednoj od pjesama u sredini je ubacio refren "Psycho killer" koji je publika prihvatila i zajedno s izvođačima otpjevala. Bilo je i pjesmama neobičnih naslova ("Obrij pičku sikirom"), a odsvirao je i nekoliko novih poput uvodne "Pitao me Sigmund Freud" i " Patka crvenog kljuna".
Večerašnju Dječakovu glazbu sam doživio kao blues nove generacije koja bi u njegovoj glazbi mogla prepoznati jednog velikog pjesnika koji svojim glasom prolazi kroz vas poput bodljikave žice. Ako imate volje poslušati njegov opus koji dosad broji oko tristo pjesama, raspoređenih na četiri albuma, požurite. Jer uskoro stiže i peti nastavak koji će brojati novih stotinjak pjesmama. A stignete još i na ovaj genijalan festival pogledati neke zanimljive izvođače, jer cijela priča završava u nedjelju navečer.
jura // 20/09/2014
Recenzija albuma "Sretan rad", Terapija.net
'Sve ću prodat, sve što imam, želim s ove opštine, umoran sam od života, nemam prave drugove, nabaviću malog cuku, litru vina, suđuke, probat poćet novi život daleko od kaljuge. Jednog dana mora past' i ta crna trula vlast. U Kini ljudi jedu pse, a u Bosni ljudi ljude'.
'Svakog trećeg jutra pređem preko mosta, murijaš me prati sve do iza jelke,
onda sretnem lice poznato iz tame, pogledam u izlog i ugledam sebe.
Semafore pratim jer ulica je puno, obavezno zebru ispoštujem svaku.
Taksisti se smiju novinskome vicu, na prozoru hotela žena pičku brije.
Već na pola puta ubi me vrućina, rukavice skinem i naravno kaput.
Ponekad me prate kerovi i mačke, ako kiša pada, slabo ikog vidim.
U pekaru svratim, kupim friškog hljeba i paštetu jednu da se danas nađe,
drmnem jednu kafu iz većeg aparata, a onda za poslom, jer zato sam tu.'
("Jutarnji pjesak")
Ajmo računati: do sada je DIV napravio 4 albuma s ukupno nešto više od 11 sati materijala i uistinu postao DIV (Dječak iz vode) koji bi u nekim normalnijim diskografskim okolnostima imao već najmanje 13-14 albuma, onako cirka u prosjeku po izdanju nekih 45-50 minuta. Rekord u minutaži držao mu je debi "Srce, muda i pez bombone" (2011) s 3 sata i 46 minuta, a na ovome petom albumu je nadmašio i sebe samoga naredavši točno 100 pjesama u trajanju od nevjerojatnih 5 i pol sati! Točnije 5h 24 min. E, bome majstoru svaka čast na trudu, a i svakome tko će albumčinu odslušati. Pogotovo onima koji ga odslušaju u jednom komadu. Po mogućnosti na nekom iPhoneu i sličnom 'pametnom' mobilnom uređaju sa solidnom baterijom, dakako na slušalicama kad se onako muvesaju po selu-gradu ne doživljavajući okolinu i prolaznike, a osobito bicikliste što im zvocaju i dovikivaju 'malo mesta prosim'. Ne može. Ne čujem te rista, slušam novi album DIV-a, baš ću vama biciklistima u inat šetati sve dok ne poslušam i zadnju stvar.
Ovaj album je rađen znatno dulje od prethodnih pa je 2014. prošla bez njegovog izdanja. U međuvremenu je stupio u brak s Ljubom Anđelković, dugogodišnjom pratećom vokalisticom Babilonaca koja se vokalno povremeno pojavljuje u nekim pjesmama na ovome albumu (napisala je tekst za reggae "Kam vaske kod naske"), a on sam je svoju svirku umnogome oplemenio brojnim staccatima, nadosnimljenim gitarama, sve izrazitijim harmonijama klavijatura i namjerno izvitoperenim obradama The White Stippes "One nation army" - "Čibuk", Talking Heads "Psycho killer" - "Disko pile", Robert Johnsona/ Jimi Hendrixa "Hey Joe" - "Gej Džo", Pixies "Where is my mind" - "De mi je pamet", The Stooges "I wanna be your dog" - "Čuko, špaga, vaservaga" (pjeva Ljuba), Pink Floyd "Another brick in the wall" - "Cigla u zidu" (takođe s Ljubom)/ "Huda majko i druge priče iz bašče", Bowie "The man who sold the world" - "Iza store", Balašević "Panonski mornar" - "Izgubljeni mornar", "Seasions in the sun" - "Let iznad trbuha", Atomsko sklonište "Ne cvikaj generacijo" - "Samoubistvo iz zasjede", Bob Marley "No woman, no cry" - "Suza mutnog oka", Nirvana "Where did you sleep last night" (Ljuba), a pronađe se i zvrkastih medleya Azre ("Kao ti i ja") i Riblje čorbe ("Dva dinara druže") u "Begova čorba", kao i nekoliko instrumentala "Ciganine", "Možda bi pala"...
Ipak, DIV je naoriginalniji kada se hvata socio-političke potke i na svoj sarkastičan način tumači realnost poput "Cirkus Bosančero": 'mudar invalid sa šestero djece bez žene i stana, ne treba mu hrana/ oni jedu travu i žive na cesti/ i naravno, narednih 78 dana izdržat će, neće jesti, bravo, bravo Nusrete/ ...a sada za vas dva iznemogla penzionera Esma i Marak... oni će za vas izvesti direktan sudar u invalidskim kolicima/ ljekova nema, penzije nema, djece im nema, a oni žive kao podstanari u podrumu bez struje, ajmo aplauzi, aplauzi da se čuje.../ Stojanka, samohrana majka sa četvero djece, također invalid, čisti škole, javni WC, pokušaće da skoči sa devetog sprata u zamjenu za otplatu šest kreditnih rata, a da efekat bude još veći, tu su joj i djeca, raduju se toj sreći...' Međutim, taj tekst je napisao stanoviti Kadrija koji je prisutan s još 3 lirska komada "Lijepa Zumra" (zafrkancija na temu "Klinček stoji pod oblokom"), "Šefika" i spomenuti "Čibuk". Svoj islamistički pogled na stvarnost DIV daje u autorskoj "Najbolja je pura", vrlo dinamičkoj alter-rock/post-grunge kompoziciji gdje se stihovi mogu protumačiti i pogrešno: 'iz zatvora kad dođeš, dočekaću tebe ja, želim ostat anoniman, preko lica, marama/ za pojasom neka grana, u ruci mi zastava, mnogo je vršnjaka samnom, prekinuta nastava/ sa prozora lider viče, a mi svi mu kličemo, kao da se rađa nada - sutra bolji ničemo/ ali nemoj nikad padat pred ljudima sine ti, dođi kući babi svome, pa se onda isplači, mama će ti vruće pure s kajmakom od teta Đuke i operi svoje ruke...'
Osim različitih rock stilizacija s tek ponešto hard/heavy intervencija ("Klen u kanti jupola", "Redžin blad", "Ubica sa istoka"), pa i pop melodija ("Izvor nije poznat", "Zvijezda možeš biti ti"), posebnost je sve veći element sevdaha, folka, world-musica (akustična "Imela", sevdah-doom/blues "Kada draga stisne ruku/ Rukavica se sama skida", neo-folka "Nije svijeća", noir-folka "Noier nafaka" s harmonikom dugmetarom), ambijentalnih tema ("Ispod kabla" s Ljubom), pošalica gotovo u maniru za dječji vrtić ("Kapetan Zeko", "Lily"), zajebancija na račun TV latino sapunica ("Karmen bocka", ha-ha-ha!), pa i nekih posve nevinih sprdačina ('na Kordunu grob do groba, traži majka sina svoga/ našla ga je sreća prava, Coca-Cola osvježava' - "Kordun kola").
Poredak pjesama je, naravno abecednim redom i kako god okrenuli, DIV je majstor u dramatici ovakvog kibernetičkog poretka 21. stoljeća ne dozvoljavajući slušatelju da pokušava pretpostaviti što se iza svake iduće pjesme nalazi, te se nimalo ne zanima za obrazac strofa-refren. Ovdje po običaju nema refrena, ima ih tek nekoliko u zadnjem dijelu albuma, a moglo bi ih biti u izobilju kad bi DIV razmišljao komercijalno. Dok dođete do pola albuma koji djeluje kao da čitate neki ruski realizam, dati će 'vaša duša neku sjenu i spoznati će te se u trenu'. I stalno će vas voditi misao što to još ima ako dođavola već nije rečeno u ova prva dva sata i 15 minuta? Filmski klasik "Prohujalo s vihorom" kojeg se nekad u kinima gledalo s 2-3-4 pauze? Mic po mic, on gradi intrigantnu fabulu sve češće posežući iz urbanog ka ruralnome, pa na svjetske teme Ukrajine i Rusije, džihadista, islamskih tema, povijesnih činjenica ("Oblačno na Krimu", "Obrij pičku bajunetom", "Obučarev sin", "Putujući džindas", "Rahatlokum", "Sasvim neobični slučajevi", najdulja "Sibirske magle" od 9 minuta), rijetke SF eksperimentarije ("Pitanje je samo dana"), post-industriala ("Tužni galeb"), a i obilje letargičnijih i laganijih komada u kojima glavni vokal pripada Ljubi ("Početak i kraj", "Pustara") ili pjesama u kojima gitaru zamijenjuje klavijaturama ("Projekat svrdlo", "Proljeće 78 put", "Sedam jarana"). Tek se na kraju albuma s posljednjih 15-ak kompozicija žustro obrušava na aktualne probleme, sve češće koristi psovke i vulgarizme do kojih auditorij neće doći od prve jer je teško za povjerovati da ovakav obiman rad poput velebno dugačkog romana itko može poslušati u jednom komadu.
Neke detalje bolje da slušatelj otkrije u svojoj kućnoj intimi jer bi mogli uzburkati kojekakve strasti, a ima ih na gomile što prođu skoro pa neprimjetno jer se ima o čemu i razmatrati od pjesme do pjesme. Pa, kako god, nema niti jedne smandrljano sklepane samo da popunjava prostor. Album jeste preobiman i preširok za barem 6-7 konvencionalnih, kako tematski, tako i žanrovski, a ako bi očekivali nekakve eksperimentalno dugačke improvizacije kakvih je znao ranije povremeno rabiti, ovdje ih definitivno nema. Samo konkretne kompozicije čvrste autorske i prepoznatljive građe sa svirkom u kojoj tip-top funkcionira poput klasičnog rock benda, te je i u tom pogledu nadmašio dosadašnje performanse. Još kada bi imao i živi bend za koncerte da se to sve potkrijepi, DIV bi uistinu 'zvijezda mogao biti'.
ocjena albuma [1-10]: 10
horvi // 29/09/2015
Recenzija albuma "Nije moje da mislim", Terapija.net
Dječak iz vode (imenom i prezimenom: Edin Džambić), od samostalnih prvih albuma, u zadnje vrijeme svoje albuma snima, a također i nastupa, sa suprugom Lju Anđelković Đambić. S njom je ove godine snimio i dva albuma, četvrti po redu - Sretan rad, o kojem možete pročitati iz pera kolege Horvija, a ovaj posljednji čistokrvni je album sa, za one koje poznaju Dječaka, samo dvadesetjednom pjesmom. Zašto "samo"? U slučaju da niste upućeni u opus ovog karizmatičnog pjesnika i glazbenika, pročitajte to u osvrtima na njegove prethodne albume. I moram priznati da je apsolutno neobično slušati Dječaka u standardnom album izdanju, ali uvjeren sam da će tako ipak doći i do onih koji nemaju živaca za ozbiljno preslušavanje albuma.
Što na Nije moje na mislim pomalo razlikuje ovog buntovnog Dječaka od ranije, je jedna smirenija ploča s tek nekoliko nervoznijih bržih numera, gdje Edin najčešće u pratnji svoje gitare, a nešto manje u pratnji Lju, gazi po psihodeličnim i mračnijim aranžmanima. U njegovoj glazbi prisutno je i etno elemenata, a sve je začinjeno tekstovima od kojih vam se steže želudac od grča, jer crtaju realno stanje današnjih ljudi i svijeta. Socijalna tema kojom prevladava album, prikazuje otvoren prozor u svijet gdje je ljepota negdje daleko, a tama, čemer i tuga u prvom su planu. A ruku na srce, električna gitara svirana čisto, bez prisustva efekta distorzije pojačava dojam tame. Tek ponekad u pratnji je bubanj, a isto je i s lampicama distorzije. Nekoliko (uvjetno) bržih i žešćih pjesama samo pojačavaju tamni karakter koji nakon tog slijedi. Jedna od pjesama koja će mnogima biti po naslovu (pre)poznata je "Ona se budi", u kojoj je Edin posudio refren Šarlina hita "Ona se budi". Ono što je autor uspio s pjesmom, smiriti originalnu verziju, te dodati svoj prepoznatljivi pečat. Veliki dio albuma uzimaju i instrumentali, u kojima se nastavlja mračna katarza albuma. Neki brojevi stvaraju kulisu kazališne predstave ("Grlica"), a kroz neke tekstove provlači glavne likove mojeg djetinjstva; "Probudi me atomski" (Branko Kockica, Miki Rurk), "Ona se budi" (partizani, Hitler), "Zašto kuće imaju brojeve" (Tito). U potonjoj su vokali gospođe Anđelković Džambić pjesmi predali dodatnu snagu emocije.
Sve to jasno iscrtava da ovo nije album koji će u vama pobuditi veselo stanje i lijepe tonove. Ako tako nešto tražite, možete odmah prestati sa slušanjem albuma i čitanjem ovog teksta. Ono što i nakon šestog albuma priznajem Dječaku je Štulićevska magija i Caveov mentalitet. Jedan od naših velikih, nedavno preminulih pjesnika, s kojim mogu usporediti Dječaka iz vode je i Arsen Dedić, ali za razliku od Arsena, sjeta i tama je ovdje prisutna u puno većim količinama. Kako su Nicka Cavea krstili kao "Princa tame", usuđujem se Dječaka nazvati mračnim Arsenom. I za jednog i za drugog treba puno vremena da uđe u pore i osjetila, ali u onom trenutku kad vas pridobije, teško će iz vas izaći. Dječaka iz vode teško mogu razumjeti klinci u svojim tinejdžerskim godinama, već će biti potrebno popapati puno glazbenih žganaca prije nego se ulovite u koštac s ovim pjesnikom.Veliki zaokret napravio je Dječak iz vode s ovim albumom samim tim što ga je srezao na prihvatljivih šezdeset osam minuta. Za razliku od njegova prva dva albuma, kod kojih sam nakon kompletnog preslušavanja, uzimao dugu pauzu pri ponovnom slušanju DIV-a, ovdje je manjim brojem pjesama uspio probuditi želju za tipkom repeat all. Ono što je možda mana albuma su aranžmani pjesama, koji previše nalikuju jedan na drugi, za što je zaslužan siromašan dijapazon instrumenata. Glazbeno priča štima, tekstualno mu rijetko tko može parirati, no jednostavnost aranžmana nakon duljeg slušanja, pomalo ubija snagu albuma.
ocjena albuma [1-10]: 9
jura // 29/09/2015
Siniša Miklaužić, Muzika.hr
Damir Avdić i Dječak iz vode - angažiranije od ovog teško može biti
2.4.2016.
Datum i vrijeme:petak, 1.4.2016. 21:00
Mjesto održavanja:Zelena dvorana, Zabok
Teško da se mogu bolje upariti dva izvođača od onog što smo imali jučer prilike vidjeti i čuti u Zelenoj dvorani, Damir Avdić i Dječak iz vode - toliko slični, a opet toliko različiti.
Kad gledamo njihovo podrijeklo i način izražavanja, jasno je da bi vrlo lako mogli naći cijeli niz sličnosti kojima bi ih mogli etikirati, ali ono što je najbitnije, to je stav, gitara i lirika koja sagledava društvo oko nas na jedan vrlo kritički način.
Edin Džambić svoj dio radi kroz niz metafora i humoresknih situacija, ali se pri tome oštro obračunava sa situacijom koja ga okružuje. Takvim pristupom i zaigranijim melodijama djeluje pristupačnije publici, ali svojom mega produkcijom koja zna proizvesti i stotinjak pjesama godišnje, povremeno malo izgubi fokus za ono najbolje.
On u Dječaku iz vode nije sam jer mu na bini društvo pravi životna suputnica Ljubica koja svojim vokalom zanimljivo ukrašava pjesme. Takvi, kao duo, čine se kao savršena kombinacija, nešto kao jin i jang, svatko drugog nadopunjava bez nepotrebne filozofije oko tog.
S druge strane, Avdić je hardcore punker. Njemu je dovoljna samo gitara, distorzija i britak jezik. On je jedan od pripovjedača koji će vas držati napetim cijelim svojim performansom. Budimo realni, njegovi koncerti nisu samo koncerti, to je potpuni transkulturalni performans koji ispremiješa mnogo više ili manje zajedničke elemente.
Razlozi leže u tome što on potpuno ulazi u svoje pjesme, te svojim pokretima i gestikulacijama iskazuje dodatne svoje emocije, odnosno muku običnog čovjeka kojeg jebu problemi od pukog preživljavanja do političke situacije koja ne nudi nikakva rješenja za te probleme. Angažiranije od ovog teško može biti.
Avdiću stage nije dovoljan, a kad će mu biti, vjerojatno će otići u penziju, ako mu susjedi iz Dežele to dozvole. Česta uletavanja u publiku pokazuju da je direktan kontakt i onaj najjači kontakt jer tad publika lakše prihvaća izvođačevu ekspresivnu narav.
Dok Avdić vlada binom i parterom, Dječak iz vode ima minimalističniji pristup. Njih dvoje gotovo se striktno drže svojih mjesta na stageu i time odaju drugačiju emociju koja nije ništa manje uvjerljiva od one Avdićeve. Time pokazuju da su osjećajniji, možda spremniji za razgovor, u odnosu na Avdića koji na prvu poziva na bunt.
Kod oba izvođača bilo teško pratiti što su sve odvirali jer su se pjesme izmjenjivale munjevitom brzinom. Pjesme Dječaka iz vode su kraće, ponekad složene od svega nekoliko stiha, pa su ih u jednosatnom nastupu izmijenili 'mali milion', dok je Avdić mnoge pjesme (iz svih svojih dijelova karijere) spojio bez nepotrebnih pauza između njih čime se dobio napet nastup koji nije imao vremena za odmor.
Takvim dinamičnim nastupima, izvođači su pokazali kako bi trebalo izvršiti dužnost predstavljanja vlastitih pjesama, te da nije poanta bezglavo naštimavanje aparature između pjesama, već emocija koja se predstavi ljudima koji su te došli poslušati.
Kada zbrojimo sve zajedno, jasno je da je ovo bio vrlo dojmljiv koncert na kojeg malotko može ostati ravnodušan. Problemi koji nas okružuju, od politike do sasvim običnih sitnih problema, dobili smo isporučene na dva slična, a opet toliko različita načina. U oba nastupa je lirika u prvom planu, ali Dječak iz vode brine mnogo više o melodijskom dijelu (zbog čega povremeno i posuđuje tuđe hitove), dok je Avdiću bitnija izvođačka ekspresija.
Iz tog razloga, svaki posjetitelj će vjerojatno imati svojeg favorita, ali ipak vjerujem da većina njih ne radi preveliku razliku među njima kad su oba izvođača sam vrh socialno-političkih propovjednika ovih prostora.
Na Trešnjevci se pojavio frajer koji opako šije rekorde Johnnyja Štulića
Piše: Ilko Čulić, Express
Kad uzmeš slobodan vikend za preslušati barem 150 njegovih pjesama pa izabereš 20-ak, dobiješ sliku frajera koji se nigdje ne uklapa, ali na kraju može doprijeti do svakoga tko misli svojom glavom
Dragi Johnny, ako se dosad nisi vratio, možda i ne trebaš. Na Trešnjevci se pojavio frajer koji bi te mogao naslijediti. Zasad ga slabo razumiju tako da u Zagrebu svira za 30-40 ljudi, baš kako se u početku i tebi znalo zalomiti. Došao je iz Brčkog prije dvije-tri godine. Tamo je šljakao u tvornici šećera i pokušavao napraviti bend, a onda se prebacio u kantautore. Ime mu je Edin Džambić, umjetničko Dječak iz vode.Neupućenima je to asocijacija na EKV i “Oči boje meda”, a njemu uspomena na djetinjstvo pokraj jezera u Mramoru.To je ono nesretno mjesto kraj Tuzle gdje se malo prije rata dogodila strašna podzemna eksplozija u kojoj je poginulo 180 rudara.
Dječak iz vode već je oborio neke tvoje rekorde za koje se mislilo da će trajati vječno. Na prvom albumu “Srce, muda i pez bonbone” iz 2011. imao je 98 pjesama. Iste godine još 70 pjesama na drugom albumu “Pamučni svijet”. Zamisli koliko je lakše kantautoru s previše inspiracije i premalo strpljenja kad nema Jugotona da ga koči ako donese materijal za trostruki, četverostruki ili još deblji album.
Neumorni Zdenko Franjić je sve njegove snimke objavio na Slušaj najglasnije i zapakirao u mp3 format tako da svaki album stane na jedan disk. Pretprošle godine Dječak iz vode opet je izbacio dva albuma “Ko ne misli nek se dobro zamisli” i “Đe se nalaziš?”.
Lani nije ništa objavio pa se počelo sumnjati da se potrošio, a on se samo zaljubio. Oženio je Ljubicu koja je prije pjevala u Franjićevim Babiloncima. Sad je prateći vokal na njegovim svirkama i na dva ovogodišnja albuma, “Sretan rad” sa 100 pjesama i “Nije moje da mislim” s 21 pjesmom. Kad se sve zbroji, ispadne da je frajer u pet-šest godina snimio 362 pjesme. Među njima je puno prepjeva i nekoliko obrada, skinuo je i tvoj “Flash”, ali autorske su mu daleko jača strana.
U nekima se prepoznaju utjecaji Cobaina, Lou Reeda, Zappe ili Ramba, u bržim stvarima pjevanje podsjeća na Kebru iz Obojenog programa, dok su se na ovdašnjim portalima najprije zaredale usporedbe s Damirom Avdićem i Goriborom. Nije to kriva slika. Avdić i Goribor prije su također snimali za Slušaj najglasnije, a kod Franjića se uvijek skupljala najbolja ekipa iz rokerskog undergrounda. S Avdićem ga povezuje još nešto. Tuzlanski pogled na svijet iz kojeg tamošnji hardcore alternativci izvlače najtvrđe pjesme, napisane bez imalo kalkuliranja hoće li se dopasti slušatelju. Samo što Avdića pritom još pomalo drži onaj stari anarhopunkerski revolucionarni zanos, dok Dječak iz vode napada žestokim, nekad i brutalnim sarkazmom, koji svaku ideologiju iz prve baca na pod.
Kad uzmeš slobodan vikend za preslušati barem 150-200 njegovih pjesama pa izabereš 20-ak najpreciznije zaokruženih, dobiješ sliku kantautora koji se nigdje ne uklapa, ali na kraju može doprijeti do svakoga tko misli svojom glavom. Dječak iz vode zvuči kao najjača poslijeratna mutacija bosanskog duha. Da ne ostanemo na odokativnoj procjeni, evo ti nekoliko primjera za koje ne treba kopati po albumima, možeš ih naći i na Soundcloudu. Ovo su stihovi iz balkanske patriotske pjesme “Pao sam si u očima evropskih integracija” u kojoj i tebe spominje - “Nikad ne bih ja u London, nikad ne bih ja u Beč, ovdje imam svoju muku, ovdje imam jeftin kreč. Budimpešta - Mali Zvornik - Džoni Štulić - Dino Dvornik. Nikad ne bih ja u Bruxelles, nikad ne bih ja u Haag, anđeli su ovdje s nama, tamo sjedi crni vrag”.
A ovo je refren iz “Plave himne”, isprovocirane Facebookom i provučene kroz bosanski narodni melos - “Hvala Marku Zuckenbergu, dabogda poživio, dabogda mu Kusturica fejsbuk grad sagradio”.
Kad se dobro nasmiješ, onda te zaledi apokaliptičnom prognozom ubačenom u novu pjesmu “Tri metra od straha” o euroazijskoj seobi naroda - “Danas bježi Sirija, sutra će Evropa”. Na to se nitko neće nasmijati, a zasad je potpuno neizvjesno hoće li se naći malo više onih koji će ga pažljivo poslušati i fakat skužiti o čemu pjeva.Možda bi pomoglo kad bi okupio solidan prateći bend i napravio đir po festivalima koji nastoje odgojiti kolikotoliko ozbiljniju publiku.
Drugim putem teško će doći do masovnog odaziva jer Dječak iz vode ne izvodi psihotični scenski performans kao Damir Avdić i ne uveseljava škvadru kao Rambo Amadeus. Edin je samo neviđeno produktivan i silno talentiran kantautor, a to se puno više cijenilo u tvoje vrijeme nego danas.
Ilko Čulić, Express
Glazba može biti subverzivni element
Dječak iz Vode danas nastupaju kao duo, koji čine Edin Džambić i Lju Anđelković Džambić, no u početku je bio Edinov solo projekt, nastao u Brčkom 2009., a od 2014. adresa benda je Zagreb.
Dosad su izdali devet albuma, šest na etiketi Slušaj najglasnije, a zadnja tri u vlastitoj nakladi, odnosno na Bandcampu.
Bend je teško žanrovski okarakterizirati jer riječ je, prije svega, o dekonstrukciji raznih kategorizacija i klasifikacija.
Stilski se može smjestiti u alternativni rock s post-punk elementima jer gitara je jako izražena. Minimalistički aranžmani očituju se posebno na zadnjem izdanju pa je naglasak na vokalu. Edin gotovo da pripovijeda jer se ne radi o običnom vokalu, nego kombinaciji recitiranja i sablasnog pjevanja. Takav pristup povezan je s tekstovima koji su opet svojevrsna dekonstrukcija klasičnih mitova i paradigmi ovih prostora. Tekstovi su, zapravo, komentari političkih i društvenih problema koje Džambić prikazuje kroz humoristične, sarkastične i ubojito iskrene komentare.
Na aktualnom albumu "Iz prve ruke o drugima", Džambić je zaokrenuo monološku poziciju u dijalog s drugim tekstovima. U zanimljivoj dinamici autorskog izraza i tekstova drugih, Džambić interpretaciju dovodi na još veću razinu nego prije na način da pravi pjesme-kolaže. Kolažiranje je tipičan dekonstrukcijski postupak kojim se gubi monološka pozicija i dolazi do proliferacije glasova i značenja.
Na ovom su albumu izražene citatnost i metatekstualnost jer tekstovi su, zapravo, citati i paracitati koje Džambić kombinira s vlastitim izrazom. Predlošci su tekstovi uglavnom shvaćeni kao povijesne činjenice, odnosno ideološki konstrukti ovih prostora. Džambić ih secira i pretvara u ono što zapravo jesu, ideološki konstrukti, te pokazuje da humor dovodi svaku ideologiju do beznačajnosti i banalnosti.
Kroz galeriju stvarnih i izmišljenih likova, album spaja davna vremena i naše aktualno, pokazujući da se neki uzorci stalno ponavljaju te da ih treba uvijek iznova interpretirati i preispitivati kako ne bismo zapali u društvenu inertnost.
Likovi cara Trojana, Pascala, Tesle, Ikara te Makarija, Svjetlonoše i Rašomona služe kao stanovita ogledala za današnje likove društvenog i političkog života. Devetnaest pjesama na albumu pričaju priče o realnosti, mitologiji, ideologiji, prošlosti i sadašnjosti.
Uvodna "Car Trojan II" indikator je i svih ostalih jer sve su rađene prema istom principu citatnosti i kolažiranja.
Dijaloška je pozicija dovedena do ekstrema u pjesmi "Grešnik II" gdje Džambić napušta svoju poziciju i prepušta glas pjesniku Musi Ćazimu Ćatiću.
Tematiziranje problematike rata vidljivo je u numerama "Četrdeset", "S lica zemlje" i "Bandite na vješala", dok je aktualno stanje opisano u pjesmama "Mahala", "Strah u ulici platana" i "Iza njih".
Na većini pjesama gitara je prigušena nauštrb vokala jer je pripovijedanje ključno za album. Instrumenti su tu kao pozadinska kulisa koja prati vokal.
"Iz prve ruke o drugima" konceptualno je zanimljiv album koji može biti težak za slušanje zbog sablasnog vokala i gomile teksta, ali je vrijedan kao interpretativni pokušaj dijaloga s tekstovima drugih, u svrhu prikazivanja aktualnog društvenog i političkog stanja. Dječak iz Vode potreban je glazbenoj sceni kao podsjetnik da glazba može biti subverzivni element, kada se tako shvati.
Anita Milićević, Muzika.hr
Simon Vene/ Tolpa Bumov /Radio Študent Ljubljana
Tokrat obravnavamo album Dječak iz vode, ki ga podpisuje Edin Džambić. Pravzaprav je Edin sedem predhodnih albumov podpisoval kot Dječak iz vode in se nam tokrat razkriva z že osmim dolgometražnim nadaljevanjem. Začetki delovanja tega izrednega kantavtorja segajo v leto 2009, v Brčko, kamor se je preselil iz okolice Tuzle. Leto 2011 je prineslo prvi album z 98 songi v trajanju več kot tri ure. Zapisano v analih, je bil to zgolj izbor med tristo songi. Hiperprodukcija, kateri s težavo najdemo primerjavo, se nadaljuje in zapisuje v naslednjih letih delovanja vse do letošnjega izbora s trenutno aktualnega albuma naslovljenega Dječak u vodi.
Enaindvajset kosov, strnjenih v dobro uro, nas popelje po pesniških prilikah, ki protagoniste izbirajo iz bošnjaške ljudske simbolike in širše popularne ikonografije. Pesmi vsebinsko razkrivajo tako družbene kot tudi intimne zablode in jih povezujejo z aktualnimi dogajanji v družbi povojne balkanske kalvarije, ki nadaljuje nesmiselno pot v spremstvu novih žrtev novih vojn. Spoznanja so slepa in kruta. Izhod je beg v iluzijo ali sprijaznjeno bivanje v tranzicijski krivici prostega trga. Pravzaprav izhoda ni.
Pod besedila se večinoma podpisuje kar Edin Džambić. V nekaj pesmih avtorstvo prevzema Ljubica Anđelković Džambić, Edinova soproga, s katero sodelujeta na zadnjih štirih ploščah. Ljubica ali Lju je tokrat manj prisotna pri vokalnih izvedbah, vendar pa se recimo podpisuje tudi kot avtorica naslovnice albuma.
Album Dječak iz vode glasbeno ne izbira žanra in tudi po besedah Edina sta zvok in žanr tu edinstvena, pač zvok in žanr Dečka iz vode. Vso instrumentalno podlago odigra umetnik sam. Le-to črpa iz širokega rockovskega repertoarja kot tudi iz ljudskega izročila. Čeprav lahko z ušesi ujamemo in primerjamo podobnosti z znanimi glasbenimi rešitvami, se moramo tokrat strinjati o edinstvenosti glasbenega izraza. Edinov vokal se giblje od stroge naracije v stilu gospodov s prižnic in minaretov vse tja do jeznih pankerskih rapcore naštevanj. Vdori spevnosti poudarjajo katarzično noto besedila. Seveda Dječak iz vode ni klasičen kantavtorski album.
Skoraj nemogoče bi bilo tudi ob kakšni drugi priložnosti zajeti celoten ustvarjalni opus Edina Džambića in njegovega alter ega zasedbe Djećak iz vode. Če časovno strnemo do sedaj izdanih osem albumov, nas čaka približno deset ur doživljanja glasbe in besedil. Delo umetnika in umetnice, ki v zadnjem obdobju ustvarjata v Zagrebu, je bilo v našem prostoru ovekovečeno in odlikovano z Zlato kanto na lanskem Kantfestu v Rušah. Z Edinom in Lju pa se bomo lahko ponovno srečali že prihodTnji petek v sklopu dogodkov ob obletnici Alternativnega kulturnega centra Metelkova v Ljubljani, kjer bosta z glasbenimi kolegi zbirala sredstva za popravilo ostrešja enega od tamkajšnjih hramov neodvisne alternativne kulture.
Nebojša Čandić, KULT
Priče iz pamučnog svijeta
Pominjanjem „Dječaka iz vode“ kod većine ljudi će se javiti asocijacija na Milana Mladenovića, nekadašnjeg frontmena „EKV“-a, međutim ovaj tekst neće govoriti o njemu. „Dječak iz vode“ o kojem ćete čitati danas jeste pseudonim iza kojeg stoji jedan od izvođača izdavačke kuće „Slušaj najglasnije“, koji se i sam već u prvim pitanjima gotovo svakog intervjua mora „braniti“ od povezivanja sa ranije pomenutim imenom koje je, nesumnjivo, sviđalo se to nama ili ne, obilježilo „novi talas“ na području bivše nam države i kojeg se on dotiče tek u jednoj pjesmi, koristeći stih iz „Oči boje meda“, što ne znači ništa posebno, jer „Dječak“ često pravi reference na mnoštvo značajnih i opštepoznatih djela iz bliže nam ili dalje prošlosti o čemu ćete čitati kasnije. Pseudonim „Dječak iz vode“ je u vezi sa mjestom odakle ovaj kantautor potiče. Naime, ime nosi zbog mjesta svoga odrastanja na sedam jezera, ali i traženja oprosta upravo od njih („Moje jezero ne oprašta“, jedna od pjesama koja je u direktnoj vezi sa ovom pričom).
Ovaj „Dječak iz vode“ zove se Edin Džambić i često je „skriven“ iza skraćenice – „DiV“. Na Jutjubu ga možete pronaći na kanalu „DjecaVode“, na kojem objavljuje svoje kompletne albume, te neke od svojih pjesama, propraćene najčešće zanimljivim animacijama, koje traju po nekoliko sekundi i ponavljaju se sve dok pjesma traje ili insertima iz poznatih ili manje poznatih filmova (pogledajte „spot“ za pjesmu „Sanjao sam da sam budan“, koji predstavlja svojevrsni omaž Stenliju Kjubriku i njegovoj „Paklenoj pomorandži“, ali i spot za pjesmu „Ostala si čista u krvi zaklanog hajvana“, čiji se tekst sjajno uklapa u insert iz nekog, meni nepoznatog bolivudskog ostvarenja, rekao bih). Ovaj kanal nosi naziv „DjecaVode“, jer Edin odavno ne radi sam, nego uglavnom u duetu sa svojom izabranicom, Ljubicom Anđelković Džambić (Lju), koja dodaje po neki stih i „pozajmljuje“ glas na velikom broju pjesama na posljednjih nekoliko albuma, otkako je ovaj, rođeni Tuzlak, preko Brčkog, došao do Zagreba u kojem trenutno živi i radi.
„Div“ djeluje na sceni već više od pet godina, a reći da niste propustili mnogo, ako do sada niste čuli za njega – bila bi laž, jer jedna od osnovnih karakteristika „Div“-a, koja se da primjetiti već pri prvom pogledu na njegovu diskografiju jeste to da on albume štancuje velikom brzinom. Tako je svoje slušaoce u proteklih pet godina, dakle od samog početka svog rada, obradovao sa čak devet albuma. No, ono što je još zanimljivo istaći jeste to da broj pjesama na tim albumima varira od „slabih“ devetnaest sa njegovog posljednjeg ostvarenja „Iz prve ruke o drugima“, do vrtoglavih stotinu kompozicija sa albuma „Sretan rad“ iz 2015. godine ili tek dvije manje sa debitantskog ostvarenja „Srce, muda i pez bombone“ (2011. godina).
Veliki broj pjesama po albumu ne znači da su one kratke, naprotiv, iako se može pronaći veliki broj kompozicija koje traju tek nešto više od jednog minuta, tu su i one poput pjesme „Sibirske magle“, koja će vam oduzeti skoro devet minuta na slušanje. Takođe, kvantitet u ovom slučaju ne preovladava nauštrb kvaliteta, jer se u većini slučajeva da pronaći odgovarajući kvalitet u velikom broju Džambićevih pjesama. I sam autor ističe da mu hiperprodukcija nije osnovni pokretač, nego da izdaje onoliko pjesama, koliko u datom trenutku ima kao završene, kompletirane. A ako je vjerovati njegovom zvaničnom sajtu, „radi se o autoru poznatom po svojoj kreativnosti koja svaku misao i sliku lakoćom pretvara u pjesmu“, tako da hiperprodukcija publiku ne treba da čudi. „Div“ se prilikom tog „alhemičkog stapanja“ slika i misli u pjesmu koristi britkim jezikom i ne preže ni od korišćenja vulgarnih riječi, koje se javljaju u pravo vrijeme na pravom mjestu i pjesmama daju presudan šmek, po čemu je „Div“ takođe poznat. Teme kojima se on bavi su najraznovrsnije, od politike, ljubavi, religije, svakodnevnih, životnih, ali i najraznovrsnijih društvenih pitanja, a tu je i par ekološko osvješćujućih numera, poput „Ko ne misli“ i „Đe mi je pamet“.
Ono što je pisca ovih redova privuklo slušanju „Div“-ovih radova bili su aforistični nazivi nekoliko albuma i pjesama („Ko ne misli, nek se dobro zamisli“, „Sanjao sam da sam budan“, „Iz prve ruke o drugima“, „Eltone, obraz ti je džon“, „Iznutra je ipak vani“, „I penis je kurac“), potom korišćenje poznatih fraza iz domaće pop-kulture u nazivima pjesama („Za male pare ste se prodali“, „Kupačice moja“, „Zguza na guz zdrvima se grijem“, „Kad pingvini lete, a nijedan ne pada“), te pitalice koje „tjeraju na razmišljanje“ („Ko nam pobi Indijance?“ i „A ko rodama donosi djecu?“), ali i česte fraze koje se koriste u svakodnevnom govoru (najčešće u Bosni, odakle izvođač i potiče i čijim se arhaičnim izgovorom konstantno služi), a kada se zagrebe ispod te zanimljive, privlačne površine, nailazi se na genijalna djela. Djela koja će vas na prvo slušanje zaraziti, posebno ako odaberete pravu kompoziciju za svoje uho, jer je „Div“ uglavnom žanrovski neodređen i žanr koji ga opsjeda varira od pjesme do pjesme, tako da će se na svakom albumu, barem u muzičkom smislu naći ponešto za svakoga (od garažnog pank-roka i post-pank zvuka, preko rokabilija, hard roka, sve do bluza i „gitara-vokal“ kombinacija). O tekstovima, koje većinom piše sam, sa tek ponekim uplivom drugih tekstopisaca, ne treba posebno pisati, trebalo bi njih same čitati. Naprosto je nevjerovatno kako njegova kritička oštrica sječe na više nivoa, tj. kako su pojedini njegovi tekstovi slojeviti i sveobuhvatni, možda i najbolji primjer za to jeste pjesma „Feministica pod feredžom“ gdje ima više kritike nego riječi samog teksta, u šta je neophodno da se uvjerite sami, jer bi moje raslojavanje ove pjesme zahtjevalo još čitav jedan tekst.
No, nastavimo dalje. Aforistička nit koja se nalazi, kako je već pomenuto, u samim nazivima pjesama, probija se i kroz tekstove, koji su uglavnom pisani bez refrena, ali i dalje vrlo lako mogu da slušaocima zazvuče „hitično“, barem je takav slučaj bio sa mnom slušajući „Obrij se sikirom/bajonetom dole“ (koristim se alternativnim nazivima dvije pjesme, jer je tako jedna od njih naslovljena i na Jutjubu, dok na zvaničnim albumima nose drugačije nazive), a posebno kada se radi o obradama već poznatih nam pjesama, najčešće iz perioda često pominjanih i slavljenih „zlatnih sedamdesetih/osamdesetih“. Poslušajte „Begovu čorbu“ sa albuma „Sretan rad“ u kojoj se susreću Čorbina „Dva dinara, druže“ i Štulićeva „Kao ti i ja“, te pjesmu „Disko pile“ (sa istog albuma), koju možemo razumjeti samo kao parodiju na „Psycho killer“ „Talking heads“-a. Još jedna zanimljivu obradu možete pronaći pod nazivom „Na dlanu mom“, gdje se „Dječak“ poigrava megapopularnim hitom „Bijelog dugmeta“ – „Đurđevdan“, a tu su i „Đe mi je pamet“ („Where is my mind“ – „Pixies“), „Let iznad trbuha“ („Seasons in the sun“), „Gej Đo“ („Hej, Joe“ – najpoznatija u izvođenju Jimi Hendrixa), „Cigla u zidu“ (kao spoj „Krvave bajke“ Desanke Maksimović i „Pink Floyda“ sa pjesmom „Another Brick in the Wall“)…
Da „Dječak iz vode“ ne zastajkuje sa radom, govori i to da nakon dva albuma u 2016. godini i dalje vrijedno radi, pa svoju publiku s vremena na vrijeme obraduje i ponekom novom pjesmom na već pomenutom Jutjub kanalu, a koje će se, vjerovatno naći već na idućem studijskom ostvarenju. Za sada su to kompozicije „Čovjek je čovjeku jedini čovjek“, „Đukina ruka“, aktuelna – „Đe ćeš za Novu?“ (sa efektnim završetkom – „Jebeš Novu godinu, nije za sirotinju“), te jedna od najzanimljivijih mi i najbrutalnijih pjesama iz njegovog kompletnog opusa „Đerzelez II“, koja sasvim otvoreno govori o nemilom događaju koji se zbio u Srebrenici 1995. godine, a za šta „Div“ poziva na odgovornost i tadašnju bošnjačku vrhušku, na čelu sa Alijom Izetbegovićem (na koga i sam naslov aludira, jer je pjesma nazvana po Aliji Đerzelezu, epskom junaku muslimana naših prostora), koju je lako primjetiti i kroz stihove „Nemojte mi Baketa/još je mlad da pogine/ja bih ipak žrtvov’o/neke tuđe sinove“. Brutalnost dolazi na samom kraju pjesme, kada strani novinari, frapirani crvenom bojom domaćeg paradajza, upitaju jednog od junaka ove pjesme, Sejfu, „Pa kako, how possible is that?“, a on im odgovara – „Mi svoj krvlju zaljevamo.“ Nakon ove i još nekih „Dječakovih“ pjesama zaista je nepotrebno pitati se odakle inspiracija tekstopiscima s naših prostora, pa dovoljno je da se sjetimo one dobro poznate rečenice koja se pripisuje Vinstonu Čerčilu da „Balkan proizvodi više istorije nego što je u stanju da potroši“, pa se onda uz malo dara lako da pronaći inspiracija u daljoj i bližoj istoriji, što „Div“-u savršeno polazi od ruke. Baš kao što mu od ruke polazi i stalno balansiranje između otužnih i smiješnih tekstualnih rješenja, te vješto prožimanje tih dvaju suprotstavljenih strana u okvirima samo jedne pjesme. Ta ne kaže džaba u svojoj pjesmi „Ljubav“ – „Ne možeš se smijat’ nikad, ako nisi prije plak’o.“.
Onaj Dječak: Edin Džambić objavio preko 400 pjesama, muzičar čije vrijeme tek dolazi
Ernest Bučinski, Buka magazin, 27.11.2017. (intervju)
Miljenko Jergović: "Melankolija i jeza kralja bosanskog Stjepana Kotromanića, s proljeća 14 63.
Jutarnji list, Subotnja matineja, 30.06.2018.
Melankolija je bass linija koja se kotrlja niz nebeske stube, uz malo usporene bubnjeve, i gitaru prljavog zvuka, čija distorzija jutrom rastjeruje pospane golubove s tavana austrougarskih zgrada u Titovoj ulici u Sarajevu. Melankolija je njemački izum, Can, Holger Czukay, pa Faust, melankolija je Berlin opasan zidom, pa zatim Joy Division, Ian Curtis, koji se već objesio kad smo za njega čuli, a u bivšoj Jugoslaviji melankolija je – izuzmu li se “Zastave”, treći i najbolji album Parafa – nastala i nestala u Bosni. Drugi za melankoliju nisu imali ni dara, ni životnih uvjeta.
Počelo je sa Sch, rani koncerti 1982. i 1983, kada bi Teno izlazio na scenu sa šest-sedam muzičara, što je za to vrijeme bilo mnogo, i kada su se u njihovom zvuku miješali King Crimson, Nico, krautrock i punk, duge repetitivne gitarističke fraze, nebesni glas Azre Inajetović, njemački tekstovi, lijepa i neočekivano zrela tuga epohe, tuga našeg skorog nestanka i raseljenja, tuga studentskog kluba u kojem su se odvijali koncerti, iza čijeg je zida bila prosektura. Sch nesumnjivo je najvažnija muzička činjenica naše mladosti i odrastanja, i začetak bosanske melankolije. I ljuti underground, najdublja moguća alternativa, o kojoj će glasovi u svijet, najprije u Ljubljanu, doprijeti tek u drugoj polovini osamdesetih, a band će u underground krugovima diljem Jugoslavije postati poznat tek pred raspad. Raspad Jugoslavije, budući da je Sch, naravno za Tenina života, neraspadiva tvar.
Sve što je dalje bilo i što se zbivalo unutar sarajevskog undergrounda bilo je pod svjesnim ili nesvjesnim utjecajem Sch. Elči, fascinantni basist, razišao se s Tenom, pa je skupa s Azrom osnovao Scabiju, art-funk-rock band, čiji se tragovi, premda ne posve reprezentativni, također mogu naći po internetu. A Teno je, eksperimentirajući sa zvukom i sa svjetskim bolom, nastavio da stvara svijet. Od onih koji su rasli na njegovim koncertima najupečatljiviji, melankolični trag ostavili su Lezi majmune na albumu “Rock Under the Siege”, na kojem je zabilježen koncert sarajevskih underground bandova, održan u klubu Sloga 14. siječnja 1995. Pjesma se zove “Sara’s dream”.
O toj bosanskoj melankoliji bečkoga i berlinskog podrijetla mislio sam dok sam, poluhipnotizirano i frenetično, preko YouTubea cijeli jedan dan preslušavao fragmente opusa banda ili dua koji nastupa pod imenom Onaj Dječak. A Dječak je, kompozitor, tekstopisac i koješta drugo, Edin Džambić, rodom iz Mramora kod Tuzle. Do prije nekoliko godina živio je u Bosni, a onda se, vođen svojom muzikom, doselio u Zagreb, grad koji je zahvaljujući Zdenku Franjiću neka vrsta Jeruzalema balkanskog ili barem južnoslavenskog undergrounda.
Iako sam tu negdje u blizini, odavno sam već daleko od svega toga. I to ciljano i svjesno. Moja priča započinje, ali na neki način i završava sa Sch, i s koncertima po sarajevskim klubovima osamdesetih, onodobnim fanzinima, audiokazetama i rijetkim pločama i kompakt diskovima koje čuvam kao uči u glavi, a za dalje nisam imao strpljenja ni živaca. Nisam se navikao na zagrebačke klubove, a nije mi se baš svidjelo ni ono što se u nekim novim vremenima podvodilo pod alternativu i underground. Ne volim to vječno vraćanje istog, pa sam tako i odustao od praćenja scene. U međuvremenu je, čini mi se, nestalo i rock muzike.
I onda me je slučajno sustigao Onaj Dječak. Iskočio je odnekud iz virtualnog svijeta, najprije s pjesmom “Silikonski opanak”, koja je napisana u gotovo savršeno pravilnim osmercima, pa presvučena u onu melankoliju bosansko-berlinsku od koje smo i započeli priču. Tako darovito, lijepo i tačno da mi odmah bi žao Edina Džambića što se nije rodio dvadesetak godina ranije, u doba kada bi i on i njegova pjesma imali svoj živi kontekst. A onda mi je, slušajući dalje, bilo žao i nas ondašnjih, što nismo imali Onoga Dječaka, jer bi nam kontekst bio bogatiji.
Edin Džambić nije rock tekstopisac. U osnovi on više i ne izvire iz rock kulture i iz ceremonijala koje ona podrazumijeva. Njegove pjesme su neka samosvojna pjesnička lirika, zasnovana na upečatljivim, snažnim slikama, koje u brzim izmjenama stvaraju privid diskontinuiteta i sasvim osobenog, dječakovskog i džambićevskog nadrealizma. Kroz bljeskove bosanskog beznađa, tranzicijske pustoši i mraka, Onaj Dječak svojim pjesmama gradi jednu mnogo širu formu, koja nadilazi uobičajene formate muzičkih albuma. Ovo su, kako čujem, lirski audio-romani, melankolične bosanske sage.
Pjesma “Tvoj spavač” – samo jedna u desetinama koje su me sastavile – melankolično je grmljavinsko nevrijeme čiji tekst započinje ovako: “Ako Fritz zakuca ekser jedan/ti zakucaj, sine, obavezno dva/Samo tako nadomještaš porijeklo/nemoj biti naivan ko ja…” Te vam riječi mogu značiti što vas je volja, ali u njima, Dječakovim riječima, sudbina je svakog egzilanta (migranta) koji ima ambiciju da bude prihvaćen. Njih bi kao svoj moto mogao staviti svaki danas uspješni, a i neuspješni, Bosanac na Zapadu.
I onda se, u sljedećoj strofi, makar prividno, dogodi preokret: “A kad se zarati, ubijaj redom/Azrail će prepoznat narod svoj/Tvoj đedo raziđe se sa stričevima/on osta, oni pođoše na Zlatibor”. Azrail je, bezbeli ne znate, anđeo smrti u svim našim monoteističkim vjerovanjima i nevjerovanjima, a distih da valja ubijati redom, pa će Azrail prepoznati narod svoj, jeza je i užas, ali i sukus svakog ratnog bogoljublja.
I tako se pjesma nastavlja izmjenama planova, prividnim bijegom od teme, sve do posljednje strofe, koju kao da je napisao Borges za posjeta Bosni i Levantu: “Kad sruše Al-Aksu, to bit će ti znak/zapali svjetionik i upali brod/Sa ženom, djecom kreni ka nama/znaš za sazvježđe, mrtav je bog”. Krivo je pitati se što to znači, u lirici je općenito krivo pitati se što neka slika znači, nego se valja prepustiti vlastitoj imaginaciji i poći za značenjima koja dolaze sama sa slušanjem ove čudne, čudne pjesme.
Pa onda pjesma “1463”. Hrvati ili oni među njima koji bosansku kraljevsku dinastiju zbog nečega smatraju svojom – premda ona niti je njihova, niti je srpska, a bogme ni bošnjačka ni Erdoganova – morali bi znati da je te godine, i to, avaj, na sam Dan mladosti, 25. maja 1463. umro Stjepan Tomašević Kotromanić, posljednji bosanski kralj i posljednji despot Srbije, Bosne, Primorja, Humske zemlje, Donjih Kraja, Usore, Soli, Podrinja i Zapadnijeh strana. Onaj dječak u pjesmi “1463” kao da izranja iz mraka kluba studenata medicine Kuk, iz blaženog dima duhana i marihuane, u neku ledenu sarajevsku siječanjsku noć, kroz koju zlokobno grmi: “Stjepan pogled k istoku s kamena baca/U grudima ga steže, pa sve ko neka jeza/Kroz kičmu putuje i u glavu mu udara”.
U pjesmi “Nosač kurbana u zimskom periodu”, koja bi, bojim se, izazvala grdan gnjev kada bi je čuli sarajevski islamski klerikalci, pa je zato i bolje da je ne čuju, distih je, srećom bezazlen, tačan i lijep: “U amanet dajdža Mirso tri nam ovce ostavio/Kopačke, Seiko sat, nezavršen prvi sprat”. Dalje pjesma pjeva o nečemu drugom, ali ovo prvo već je za romana. Neka daleka bosanska provincija, tamo prema Tuzli, niže Olova, ili gore prema Doboju, prije skretanja za Tešanj, negdje u brdu iznad asfalta, iza ujaka Mirse koji je naprečac umro, samo se izvrnuo, na građevini u Frankfurtu, svakom su ostale po tri ovce, a dječaku kopačke, stari Seiko sat, i, kad bude punoljetan, prvi, nedovršeni kat u kući bez fasade, tamo u brdu, iznad asfalta… E, sad samo mislite dalje šta se sve otvara slušatelju Dječakovih pjesama.
Ne znam kako živi Edin Džambić u Zagrebu, nisam ga sreo ni upoznao, ne znam ni kako izgleda današnja zagrebačka underground scena, ako takvo što postoji, a sigurno postoji. Teško mi je i zamisliti tko čini publiku na njegovim koncertima, a vidim da su on i njegova pratilja, koautorica projekta Ljubica Anđelković Džambić, nastupali na sve strane, od Vinkovaca do Tolmina, ali pouzdano znam isto ono što sam znao kada sam kao petnaestogodišnjak prvi put čuo Sch ili kada mi je prije već skoro dvadeset godina Jan Cvitkovič u svom starom mercedesu, parkiranom ispred hotela Putnik u Tuzli, pustio snimke Damira Avdića: ovo će jednom biti važno, ovo će jednom biti umjetnost. Ustvari, već sad je to umjetnost, stvarnost mimo koje stvarnost nema, svijet od kojeg važnijeg svijeta nema. I mene je baš obasjalo ovo popodne posvećeno Onom Dječaku. Umjetnost ako ičemu služi, služi tome da čovjek pomisli da mu je nešto prvi put. Bez umjetnosti sve bi bilo ponavljanje, sve bi bilo drugi i milijun i drugi put. Onaj je dječak prvi put. Takav kakvog nije bilo prije. Dječak iz vode, dječak od ugljena, dijamantni dječak, onaj dječak…